Proročanstvo

VAVILONSKI CAR NAVUKODONOSOR OPLJAČKAO JE I RAZORIO JERUSALIM 568.GODINE PRE NOVE ERE.SVE STANOVNIŠTVO ODVEDENO JE U ROPSTVO U VAVILON. TO JE POČETAK DIJASPORE(GRČKA REČ KOJA ZNAČI RASEJATI),KADA ĆE SE JEVREJSKI NAROD RASUTI PO CELOM SVETU.

“Gospodaru Joahime,gospodaru Joahime!”_prekide me usled popodnevnog odmora momak iz grnčarske radiance s kraja ulice.
“Polako momče,gde gori?!”
“”Plemić iz dvora ide ka Vašoj kući”,reče zadihano.
“Dobro,vrati se svom poslu!
Izašao sam do vrata da ispratim momka I primetih da je lepo obučeni mladi čovek već sjahao s konja.
“Pozdravljam Vas poštovani Joahime”,reče uz lak naklon.”Šalje me carica sa molbom da odmah dodjete u dvor”
“Odmah?!” rekoh nevoljno.
“Zamolila je!”reče mladić strogo.Uzjahao je bez pozdrava I uputio se prema gradu.
Šta sam mogao?Ja sam samo jedan prognanik iz Judeje I bez obzira što me mladić oslovio sa “poštovani”,znao sam gde mi je mesto I čije zakone moram da poštujem.Uzeo sam torbu sa svojim lekarijama I pošao put Vavilona.
Već šest meseci živim u judejskoj koloniji I još nijednom nisam prešao most preko Eufrata koji je delio kolonije nas prognanih od vavilonskog stanovništva.Nije nam bilo zabranjeno da dolazimo u grad,ali ogorčeni zbog progonstva,još nismo imali volje da se susrećemo sa novim gospodarima.Živeli smo mirno I povučeno na zemlji koju smo dobili poštujući I dalje svoju very I svoje običaje.
Za pola sata hoda stigao sam do most.Još u Judeji čuo sam da je Vavilon grad lepši od svakog koji postoji,ali prelazeći most I gledajući prema prelepim gradjevinama,shvatio sam da priče o njegovoj lepoti zaista nisu preterane.Prelepi hramovi,ulice,kapije,dvorovi ukazaše se preda mom kao prizor iz najlepših snova.Zastajkivao sam ispred svake gradjevine kao dečačić koga su prvi put odveli u nepoznat kraj.Prošao sam kroz neku plavu kapiju ukrašenu žutim I belim lavovima I sa dve massive Kyle sa obe strane.Ovo mora da je kapija boginje Ištar,pomislih dok sam prolazio kroz nju I ulazio u sledeću ulicu.Nizali su se hramovi sve lepši od lepšeg.Najveći koji see ukazao pred mojim očima bio je stepenasta gradjevina nalik pyramids.Nije li ovo čuvena Vavilonska kula?Morao sam da priznam da se Nabukodonosor zaista potrudio da povrati slavu drevnog Vavilona.Približavao sam se carskom dvorcu I ono što sam tada ugledao zaustavilo mi je dah u grudima.
Gradjevina sa pet terasastih nivoa od kojih je svaki bio vrt zasadjen najrazličitijim drvećem I cvećem u trenutku me opinion svojom lepotom.Toliko da nisam čuo reči mladog plemića koji je došao da me uvede u dvor.Sačekao je trenutak radoznalo posmatrajući izraz mog lica,a onda rekao:”To su vrtovi naše carice Semiramide,a sada polite sa mnom,ona Vas čeka”.
Pošao sam za njim hodajući kao zanesen kada me,odjednom obuze griža savesti.Čemu se I kome diviš,pitao sam sam sebe.Onome što je opljačkao I razorio tvoj prelepi grad Jerusalim,a nas Judeje oterao u progonstvo.Ne,Joahime,ovde nemaš čemu da se diviš!
O bože moj Jahve I svi moji izrailjski proroci,već sledećeg trenutka vaš nesrećni starac Joahim nastavio je da se divi.Onoj koja je tog trenutka izašla iz jedne od odaja I uputila se prema meni.Iskoristio sam svaki delić sekunde do trenutka kada je stala isped mene da se devil toj neizrecivoj lepoti.Visoka I vitka,svetle put I prefinjenih crta lica bila je sasvim nestvarna.Mladi plemić,zbunjen njenim dolaskom,jer verovatno je trebalo da me sačeka u nekoj odaji za prijem,reče zvaničnim glasom:”Carice,ovo je starac Joahim iz judejske kolonije”!Duboko sam se polonium,a ona reče:”Željno sam Vas očekivala!”
“Stigao sam carice,gde su deca?”
“Deca?Kako znate da sam Vas zvala zbog dece?”upita me ona zbunjeno.
“Mi Izrailjci narod smo proroka I vidovnjaka”,rekoh ponosno.
Žurno me uvela u prostoriju u kojoj su na baršunastim posteljama ležala dva dečaka.
“Ovakvi su od sinoć”-reče gotovo plačnim glasom.”Vreli su,povraćaju,govore nepovezano…”
Pogledao sam dečake.Stariji je imam desetak,a mladji oko osam godina.Njihova mala tela tresla su se u groznici.Zamolio sam da mi donesu posudu sa vodom,a zatim otvorio svoju torbu od jareće kože.Izvadio sam iz nje dve-tri šake lekovitih trava I malu keramičku bočicu.Trave sam potopio u vodu I u nju dodao nekoliko kapi tečnosti iz bodice.Skinuo sam prekrivač sa dečaka I njihova tela obložio natopljenim travail.
“Sačekajmo”,rekao sam carici.Klekla je I tiho se molina.
“Biće dobro”,umirivao sam je.
Prestala je sa molitvom I o nečemu je razmišljala.
“Pitajte carice”,otelo mi se
“Čitate moje misli.Onda znate šta želim da Vas pitam.”
“Da,o budućnosti dečaka.Hoće li biti dobri vladari,hoće li dostići slavu svog oca…”
Potvrdno je klimnula glavom.Šta da joj kažem?Gledala je u mene radoznalo,ali me nije prekidala u razmišljanju.
Znao sam da se Nabukodonosorovi sinovi neće ni primaći slavi svog oca.Stariji će biti slabog karaktera I verovatno će u mladim godinama izgubiti život.Mladji će pokušati da bude uspešan vladar,što će mu donekle I poći za rukom,ali ni iz daleka neće dostići očevu slavu.Šta da kažem carici?Ako joj saopštim istinu,negovaće ih sa bolećivom nežnošću majke koja zna da neguje gubitnike,a oni će postati još veći slabići no što im je sudbina odredila.Ako je slažem I kažem da će biti veliki I moćni,vaspitavaće ih strogo I s ponosom I njihova misija na zemlji biće ispunjena tačno prema predskazanju.
“Kako se zovu?”upitao sam caricu.
“Stariji je Amel-Marduk,a mladji Nergalsarusur”,reče ona,očekujući moj odgovor.
Duboko sam udahnuo I rekao:”Ova deca carice,biće snažni,hrabri I uspešni vladari”.Njeno se lice ozari.
Čuo sam  korake iza sebe.U sobu je ušao car.Nabukodonosor,osvajač,rušitelj tudjih I veliki graditelj svog carstva.Prišao je postelji I brižno pogledao svoje sinove.Decu je već prolazila groznica.
Carica mu prepriča šta sam joj rekao I on me pogleda prodornim I ispitivačkim pogledom.Nisam dugo izdržao taj pogled,te sam počeo da se  bavim oko dece,skidajući trave sa njihovih tela I umivajući ih vodom iz posted.
“Sada će biti sasvim dobro”,rekoh I dalje ne podižući pogled.
“Beskrajno smo Vam zahvalni poštovani Joahime!Tražite šta god Vam srce ište!”,reče mi carica srećnim I uzbudjenim glasom.
“Moje srce carice,ostalo je u Jerusalimu ispod ruševina mog voljenog grad I ono ništa više ne ište.Nikakvo blago neće razgaliti dušu ovog starca.Negujte svoje sinove da budu pravedni I mudri I smatraću to svojom nagradom”.
Skinula je medaljon koji je nosila oko vrata I stavila medju moje šake koje je preklopila svojim nežnim rukama rekavši:”Na njemu je naša zaštitnica boginja Ištar.Znam da u drugog Boga verujete,ali nebeska milost ista je za sve.Neka Vas Vaš Bog I svi naši bogovi čuvaju od svakog zla.
Izašao sam stežući u ruci medaljon.Na moje iznenadjenje car je krenuo za mnom.
“Priča o budućnosti moje dece nije bila istinita”,reče tiho.Ovo nije bilo pitanje.Bila je tvrdnja jednog mudrog čoveka koji me onim prodornim pogledom razotkrio u laži.”Sva moja strogost u vaspitanju ne bi pomogla da si rekao istinu,jer bi I carica I svi oko nje,ganuti tvojom pričom stvorili slabiće od njih.Bila bi to prava osveta za rušitelja tvog grad,zar ne?Zašto onda nisi rekao istinu”?
Zamislio sam se malo I rekao:”Naš prorok Jeremija savetovao je I cara i narod da poštuju Vaše moćne zakone.Govorio je da čovek nekada mora da se savije kao prut dok ga mudrost I žrtvovanje jednog dana ne usprave u mono I plodno drvo.Većina ga je slušala,ali bilo je I oni koji su smatrali da je govor oružja glasniji od svakog drugog govora.Poverovali su u obećanja Egipta da će nam pružiti podršku,a osveta svetog card koji stoji preda mnom bila je strašna.Ovaj starac odavno je naučio da sluša reči svojih proroka.Da se ponekad savije kao put,da ne kaže uvek istinu I da se ne sveti,jer ispod ruševina osvete uvek može naći I ostatke svog srca”
“Mudre reči Joahime.Neka mudraci i dalje pričaju svoje priče I neka vladari vladaju.Spušta se veče I jedni I drugi moraju na počinak”
Dok sam ponovo prelazio most preko Eufrata,nije me više grizla savest što sam se toliko divio prelepom Vavilonu.Jer,na jednu sam pouku svojih proroka zaboravio:poštuj I neprijatelja svog,budući da je I zlo koje ti nanese iskušenje I izazov da nadješ pravi put.
Ulazeći u svoju ulicu,doviknuh momku iz grnčarske radionice:”Hej momče,predji ponekad most,imaćeš šta da vidiš!”
Mladiću se lice ozari.”Gospodaru Joahime,šta kažete za one vrtove?Nije li to pravo,pravcato čudo?! 

Shopping Cart
  • Your cart is empty.